|
POHOD
PAPE IVANA PAVLA II. ŽUPI SV. TARZICIJA
Rim,
3. ožujka 1985.
Unutar
župne crkve župnik je Papi predstavio Neokatekumenske
zajednice. Za nekoliko dana braća prve zajednice započet
će jedno novo poslanje. Naviještat će evanđelje po
kućama u četvrti. "To je vrlo važan trenutak za
zajednicu" – rekao je župnik.
Zatim
je jedan brat iz zajednice rekao: "Svetosti,
nije slučajno da se za vrijeme Pia XII. moj život
zaustavio i da sam ga ponovno pronašao za vrijeme Vašeg
pontifikata. Nakon strogog katoličkog odgoja u
djetinjstvu sa osamnaest godina držao sam da odrastao
čovjek ima posebnu zadaću: boriti se protiv kršćanske
religije kao opasnog praznovjerja. Smatrao sam da su
Krist i kršćanstvo utopija i promašaj. Smatrao sam da
čovjek mora sam graditi vlastiti život. Takva
iskrivljena vizija života dala mi je oko dvadeset pet
godina intelektualnog i afektivnog nereda iz kojeg nisam
mogao izaći. Samoubojstvo jednog prijatelja nametnulo
mi je pitanja bez odgovora o ljudskoj egzistenciji, o
smislu života. Prije šest godina Gospodin je došao
ispuniti moj život; došao je iznenada, neočekivano
preko nekih katehista koji su gubili svoj život za
druge. Od tog dana moj se život promijenio. Otkrio sam
da me Gospodin voli više od bilo koga. Ja sam čak
iskrivio ljubav Božju misleći da on ne voli ni mene ni
bilo kog drugog. Malo pomalo, kako je Riječ zadirala u
moj život otkrivao sam sve više veliko Božje milosrđe.
Ova ljubav me je preporodila kao muža i kao oca.
Ustvari, otkrio sam novu ženu koju nisam izabrao ja
nego Gospodin za mene. Otkrio sam novu djecu koja su Božja
djeca. Svetosti, s ovim mojim kratkim svjedočanstvom želim
uzvratiti Crkvi ono što sam dobio, u znak zahvalnosti i
sinovske ljubavi".
Ja
vas poznajem. Susrećem vas u mnogim rimskim župama,
susrećem vas i u raznim zemljama svijeta. Vrlo je lako
identificirati vas, jer kad počnu odzvanjati vaše
gitare, i kad odjekne ono pjevanje karakteristično za
neokatekumene, u bilo kojem kutku svijeta, papa odmah
zna tko su ti, i razveseli se. Posvuda se obraduje, a
raduje se i u ovoj župi. Ja sam mnogo puta govorio
mnogim neokatekumenskim zajednicama u mnogim dijelovima
Rima i već vrlo dobro znam karakteristične elemente vaše
karizme. Prvi je: zanos vjere, ponovno nađene. Ponovno
nađene vjere i kod onih koji su je oduvijek imali, možda
čak i kao vjeru življenu, vjeru prakticiranu; kod onih
koji su, više manje, bili pošteni i dobri kršćani.
Jednom nanovo nađena vjera, vjera – nađena u svom
punom značenju, u svom otajstvu, u svojoj nadnaravnoj
veličini – stvara zanos. Ovaj je zanos vjere vrlo
potreban našem vremenu. Ovo naše vrijeme, hladno,
indiferentno, naše vrijeme koje se ne želi angažirati
– koje o istinitosti vjere, o Bogu, o Kristu kaže:
tko zna, može biti, možda jest. Potreban je ovaj
zanos, ovo osobno uvjerenje, koje je jedino sposobno i
druge uvjeriti.
Zatim,
drugo što mislim da pripada vašoj karizmi, jest:
radikalno obraćenje. Slušao sam vaša svjedočanstva,
osobito ono prvo, s dubokim ganućem, i odmah sam
pomislio: što hoćete više, imamo još jedno svjedočanstvo
Pavla iz Tarza. Jednoga koji je išao protiv, koji je čak
želio ubiti Isusa, uništiti kršćanstvo. Onda je, u
jednom trenutku, susreo Isusa uskrsloga, postao je
Njegovim učenikom, Njegovim najrevnijim i najplodnijim
apostolom. Stoga ja mislim da u ovo naše vrijeme – u
kojem su mnogi izgubili vjeru i pošli drugim putem
slijedeći ideološke i filozofske sisteme, tražeći
protuvjerske udruge i organizacije – da su, dakle,
ovom našem vremenu potrebna obraćenja kakvo je bilo
ono Pavla iz Tarza. Veoma mi je ugodno gledati vas, i
mislim da ste veoma potrebni današnjoj Crkvi i današnjem
svijetu. Morate samo nastaviti gajiti vaše karizme i
produbljivati vaš identitet, stojeći uvijek blizu uz
pastire Crkve, i slijedeći uvijek onu specifičnu
milost koja pripada identitetu neokatekumenskih
zajednica.
|
