SLUŽBENA WEB STRANICA
NEOKATEKUMENSKOG PUTA

POHOD PAPE IVANA PAVLA II.
ŽUPI SV. IVANA EVANĐELISTE U SPINACETU

18. studenog 1979.

Sveti Otac je vodio posebno intezivan razgovor sa predstavnicima neokatekumenskih zajednica, koji vrše svoj put vjere uz ljude u Spinacetu. I ovdje u župi Sv. Ivana Evanđeliste, kao i u župi Sv. Luke, koju je Sv. Otac pohodio pretprošle nedjelje. Put vjere su uveli neokatekumeni iz župe Kanadskih mučenika. Jedan katehist, Giampiero Donnini, u ime svih drugih govorio je Papi:

"Sveti Oče, – počeo je, – mi smo uistinu sretni, zahvaljujem Gospodinu za vašu nazočnost ovdje, jer ove zajednice, na Putu u ovoj župi od 1974., otvaraju put evangelizaciji, kako ste Vi rekli u Apostolskoj pobudnici Catechesi Tradendae. Oni vrše dvostruko služenje unutar župe, da bi se ona mogla obnoviti i prihvaćati udaljene, osobito marksiste, ateiste, drogirane, ljude koji su, kao ste Vi večeras rekli u homiliji, očajni, prazni, za koje život nema smisla. Mi Oče otkrivamo da je Isus Krist živ i uskrsnuo: otkrivamo da se živi i uskrsli Isus Krist nalazi u svojoj Crkvi, da ima vlast i snagu pobijediti smrt u nama. Mi to vidimo Oče u našim brakovima, koje je Gospodin zaista iz ničega obnovio: bili smo međusobno podijeljeni, a Gospodin nam je dao da shvatimo da je obraćenje, kako ste Vi nedavno rekli u jednom govoru kardinalima, temeljno djelo Crkve: obraćenje u svjetlu Drugog vatikanskog sabora. Eto, Oče, mi na tom radimo, pomažemo ovom župniku koji nas je 1974. pozvao da služimo u župi, a ne da dovedemo neki pokret, da bi se ona mogla pripremiti za prihvaćanje udaljenih, ovih ljudi koji više nemaju nade, a pitaju se čemu živjeti; da bi mogli otkriti svoje krštenje, da bi mogli vidjeti da ono nije samo u tome što je zapisano u matici krštenih, nego da je snaga Božja koja nas rađa za novi život, za život djece Božje, kako ste Vi rekli više puta, za promjenu naravi.

Još nešto, Oče. Mi vršimo kako vi kažete u Catechesi Tradendae, jedno vrlo važno služenje. Rimska biskupija- govorim Vam kao biskupu Vaše biskupije, zahvaljujući i kardinalu Vikaru, ovdje nazočnom - upravo pokreće tu obnovu: Bog je pobudio itinerantska zvanja. Ima ih preko stotine, što bračnih parova s djecom, što prezbitera i mladih, mladića i djevojaka, koji svoj život posvećuju Evanđelju po cijelom svijetu, upravo zato da bi pomogli župama u toj obnovi. Ovog je časa prevažna liturgija, kao moment katehizacije, evangelizacije, jer bez liturgije evangelizacija ostaje mrtva, a zajednica ne raste. Kako može rasti Crkva bez Euharistije? Kako može rasti Crkva, ako nema momenta u koje se možemo suočiti s Isusom Kristom i s njime slaviti Pashu? Imati, naime, mogućnost da On dođe i izvede me iz moje situacije smrti grijeha i povede me Ocu. Eto zbog čega nam je potrebno da nas primite u posebnu audijenciju - ako Vi pristanete za pet osoba koje vode ovaj Put u Italiji - da Vam podastremo ovo iskustvo evangelizacije, da biste bili dionik radosti, ali i dionik problema s kojima se neizbježno susrećemo, i posebno da bismo mogli uživati u zajedništvu s Vama i u Vašem blagoslovu."

Pošto je zahvalio na riječima koje mu je upravio Giampiero, Sveti Otac je želio istaknuti veliki duhovni i evanđeoski sadržaj rada što se u tom smislu odvijao u župi.

Sve što ste mi rekli za mene je utješno, jer pokazuje da Crkva u vašoj Župi, kao i u cijelom Rimu, rimska Crkva, da nije samo administrativna stvarnost, iako s velikom tradicijom, nego da je uistinu živa stvarnost. Ova živa realnost stvara se preko svakog od nas, kad smo prosvijetljeni milošću vjere. Vjera: svi imaju vjeru. Ja mislim da je na svijetu malo onih koji nemaju nikakve vjere. Nešto uvijek imaju. Ali postoji stupnjevi u intezivnosti vjere njenih korijena u našoj osobnosti. Dakle moramo raditi da korijeni naše vjere, naše stvarnosti, naše duše, postaju uvijek sve dublji. I da tako vjera, izgrađena u svakom od nas, jaka u svakom od nas, kao samosvjesna i kao osobna, postane apostolska. Mislim da je takav životni smisao vaših neokatekumenskih zajednica.

Lijep je i naziv: neokatekumenski, neokatekumenske zajednice. Jer taj naziv potiče nas da mislimo na katekumene koji su se nekoć spremali za krštenje, i to kroz dugo vremena, mjesecima i godinama, osobito u korizmi. Onda su tako pripremljeni, primali krštenje s velikim žarom, s velikom radošću. Od toga je u tradiciji ostala Bijela nedjelja, Domenica in albis. Oblačili su katekumensku odjeću. Sada nam na neki način to nedostaje, jer se kršćani krste kao mala djeca od tjedna ili od mjesec dana, ovisi o roditeljima. Pomalo nam nedostaje ta ustanova prvotne Crkve, to jest, ona priprema što nas obvezuje na krštenje. Krštenje postaje gotova stvar, ali ne sazrela. Tako Neokatekumenski put nastoji upotpuniti pomalo ono što nam nedostaje. Ljudi i žene, odrasli kao i vi, vraćaju se trenutku svoga krštenja i ponovno ga oživljuju, iznova grade ono što postoji u svakom od nas. Mi smo kršteni, stvarnost krštenja postoji u svakom od nas, ali valja nanovo vidjeti što je to krštenje, kakva je njegova istinska, nadnaravna, božanska, sakramentalna dimenzija, sa svim svojim bogatstvima, sa svim svojim posljedicama. Mislim da je to dobar put, dobar put!

Osim toga, vi to činite u zajednicama, to proživljavate u zajednicama. Nije to samotni proces, nego je proces u zajednici, u zajedništvu. S radošću proživljavate otkriće krštenja, njegovo pravo značenje, njegovu punu stvarnost; zajedno, zajedno! Tako se Duh koji prožima svakoga od nas prenosi na druge, dolazi do razmjene iskustava, gorljivosti, radosti. To se očituje u molitvi, a i u pjesmama; ove zajednice pjevaju, i kako pjevaju!

Zato je sigurno za župu jedna takva zajednica, istinski kvasac, jer kako smo rekli, zaista je mnogo onih koji su bili daleko, ali isto tako ima mnogo onih koji žive daleko od Crkve, koji žive u raznim ideologijama, koji su zaokupljeni raznim brigama. Potrebno je da uz takve žive oni drugi, oni koji su svjesni značenja krštenja, da bi ih doveli do toga da shvate što je krštenje. U velikoj većini i oni su kršteni. Ne mislim da bi u ovoj župi bilo mnogo nekrštenih. Iako jednom kršteni, njihovo je krštenje više manje mrtvo, i te kako mrtvo! Potrebni su drugi, su-župljani, koji dolaze i čine da oživi ovo krštenja u njihovim prijateljima, u njihovim susjedima itd. Onda je to istinski kvasac. Kvasac mora prožeti tijesto, kako kaže Krist u Evanđelju.