POVIJESNA BILJEŠKA I NEKI PODACI O
NEOKATEKUMENSKOM PUTU
Uredio Ezechiele Pasotti
Francisco
(Kiko) Argüello, slikar, rođen u Léonu (Španjolska), i Carmen Hernández,
diplomirana kemičarka, formirana u Institutu Misioneras de Cristo Jesús, 1964. god. susreli su se među barakašima
Palomerasa Altasa, u predgrađu Madrida. Nakon tri godine, u tom ambijentu,
uglavnom sastavljenom od siromaha, oblikovala se kerigmatsko-katehetska sinteza,
koja će, podržana Riječju Božjom, Liturgijom i iskustvom zajedništva, na
tragu II. vatikanskog sabora, postati temelj onoga što će Neokatekumenski put
nositi u cijeli svijet.
To
iskustvo ubrzo će biti preneseno iz baraka u nekoliko župa Madrida i Zamore. U
suočenju, kojem je bila podvrgnuta kerigmatsko - katehetska sinteza, oblikovana
među barakašima Palomerasa Altasa, odmah se vidjelo kako su se u župama,
uglavnom dobro stojećima, kateheze koristile za “odijevanje”,
kao rasprave, a ne kao put obraćenja i “kenosis”
gdje stari čovjek treba, malo po malo, umirati da bismo mogli biti preodjeveni
novim stvaranjem u Duhu Svetom.
Tako
se postupno pojavljivalo krštenje, kao put koji treba prevaliti da
bi se stiglo do odrasle vjere, sposobne odgovoriti na društvene
borbe koje su se zapažale.
Ubrzo
se ukazala potreba učiniti prvu refleksiju nad iskustvom onoga što
se događalo, onoga što je Gospodin izvršavao u tim zajednicama.
Travnja 1970. u Majadahondi, u blizini Madrida, inicijatori Puta,
Kiko i Carmen, zajedno s odgovornima, prezbiterima i nekolicinom župnika
prvih postojećih zajednica, sastali su se da učine prvu refleksiju
nad onim što je Duh Sveti ostvarivao među njima. Pripravljen je
upitnik s jednim temeljnim pitanjem: što su ove zajednice koje
nastaju u župama?
Nakon
tri dana molitve i rada stiglo se, jednodušno, do ovog odgovora:
Što
je Zajednica
-
Zajednica je Crkva: vidljivo Tijelo uskrslog Krista. Rađa se iz
navještaja “Radosne vijesti” koja je Krist, pobjednik u nama
nad svim onim što nas ubija i razara.
-
Ovaj navještaj je apostolski: jedinstvo i ovisnost o biskupu,
jamstvo istine i univerzalnosti.
-
Pozvani smo od Boga da budemo sakrament spasenja unutar aktualne župne
strukture; počinje jedan put prema odrasloj vjeri, preko
Katekumenata življenog preko “tronoga”:
Riječ Božja, Liturgija i Zajednica.
Poslanje
ovih zajednica u aktualnoj strukturi Crkve
-
Učiniti vidljivim novi način življenja evanđelja danas, imajući
u vidu duboke čovjekove zahtjeve i povijesni trenutak Crkve.
-
Otvoriti jedan put. Pozivati na obraćenje
-
Ne nameću se. Osjećaju dužnost da ništa ne razaraju, da sve poštuju,
predstavljajući plod Crkve koja se obnavlja i koja govori svojim
Ocima da su bili plodni, jer su od njih rođene.
Kako
se ostvaruje ovo poslanje
-
Ove zajednice su rođene i žele ostati unutar župe, sa župnikom
kako bi davali znakove vjere: ljubav i jedinstvo. “Ljubite
jedni druge; kao što sam ja ljubio vas. Po ovom će znati da ste
moji učenici”
(Iv 13, 34-35). “Oče,
ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet
upozna da si me ti poslao”
(Iv 17,23). Ljubav u dimenziji Križa i jedinstvo znakovi su
koji stvaraju nužna pitanja kako bi se moglo navijestiti Isusa
Krista (...).
Na
kraju konvivencije došao je tadašnji nadbiskup Madrida, koji je već
upoznao iskustvo baraka i pozvao da se ono prenese u župe. Pročitana
mu je refleksija koja je sazrela tijekom susreta. Nadbiskup je
rekao, nakon što ju je čuo: “Da
sam je ja napisao, bila bi to najljepša stranica moga života”.
Nekoliko
godina poslije, kada se Put raširio u mnogim rimskim župama i
raznim talijanskim biskupijama, Kongregacija za bogoštovlje pozvala
je inicijatore kako bi doznala u čemu se sastoji itinerarij
ponovnog otkrivanja krštenja i obredi koje smo činili. Tadašnji
tajnik Kongregacije, mons. Annibale Bugnini, i skupina eksperata s
njim, ostali su silno impresionirani kad su vidjeli da je ono što
su nekoliko godina obrađivali o katekumenatu za odrasle – i što
je uskoro trebalo biti objavljeno kao Ordo
Initiationis Christianae Adultorum (OICA) – Duh Sveti, polazeći
od siromaha, već proveo u djelo. Nakon dvije godine studija onoga
što su zajednice radile, objavili su u službenoj reviji
Kongregacije (Notitiae), na latinskom, za cijelu Crkvu, jednu pohvalnu bilješku:
“Preclarum
exemplar”
djela koje je razvijao Neokatekumenski put. S njima je dogovoreno
ime: “Neokatekumenat”,
kao pokrsni itinerarij kršćanske formacije koji slijedi predložene
upute u IV. Poglavlju istog Orda.
U njemu se u stvari kaže da neki obredi za nekrštene, koje nudi
OICA, mogu biti prilagođeni također i za one koji su kršteni, ali
nedovoljno katehizirani.
Skupa
s ovim istaknutim trenucima povijesti Puta, potrebno je spomenuti
temeljnu karakteristiku koja ga tvori i koju Statut priznaje: mogućnost
življenja kršćanskog života u zajednici, oživljavajući crkveni
model prvih stoljeća.
Neokatekumenski
put se postavio, od svog postanka, kao jedan put inicijacije u
vjeru: nije jedna posebna duhovnost nego jedan put trudnoće, “itinerarij
katoličke formacije, valjane za društvo i za današnja vremena”
(Ivan
Pavao II., Pismo “Ogniqualvolta”).
Put
je proces sazrijevanja u vjeri koja rekonstruira kršćansku
zajednicu: i ona postaje znak za svijet, odolijeva procesu
sekularizacije. Na tom putu vjere prema radikalnosti vlastitog krštenja,
kršćanska zajednica postaje središnja i, kao njezina temeljna
jezgra, obitelj. U krilu konkretne kršćanske zajednice, u prvom
licu, događa se živo i direktno iskustvo kršćanskog života.
Prima se riječ koja postaje liturgija i koja, malo po malo, raste u
koinoniju, u zajednicu. Sam Bog jest zajednica osoba.
Razvoj
Puta označen je mnogim darovima Duha Svetoga, posebno katehistima
itinerantima, obiteljima u poslanju i sjemeništima “Redemptoris
Mater”.
Razni
biskupi, zabrinuti zbog prisutne sekularizacije u mnogim župama, a
videći kako se u župama gdje je rođen Neokatekumenski put
osnivaju male žive zajednice, koje su pune udaljenih, poticali su
otvaranje tog istog puta kršćanske inicijacije i tražili
katehiste iz drugih gradova ili nacije. To je otvorilo prostor za rađanje
katehista itineranata. Na susretima katehista izlažu se ta
traženja biskupa i u slobodi su pozvani oni koji se osjećaju
pozvanima da idu naviještati Evanđelje i izraze raspoloženje
za takvu misiju na temelju poslanja vlastitog krštenja. Tako
se iznova pojavljuje model prvotne Crkve koju su evangelizirali
apostoli i katehisti itineranti, a da nisu činili nikakvu posebnu
skupinu. Oni ostaju ucijepljeni u vlastite zajednice i župe, iz
kojih polaze i u koje se povremeno vraćaju.
Tako,
malo po malo, preko iskustva i na mnogim konvivencijama za
formaciju, stvorene su ekipe itineranata za evangelizaciju sačinjene
od neudanih žena i neoženjenih muškaraca, ili od bračnih parova
i jednog svećenika koji dobije dopuštenje od vlastitog biskupa ili
redovničkog poglavara. Te ekipe idu na neko vrijeme u drugu
biskupiju, u dogovoru s biskupom koji ih poziva, radi otvaranja
Neokatekumenskog puta u župama. Spomenutu strukturu evangelizacije,
poput skele, koordinira ekipa odgovornih Neokatekumenskog puta, koju
sačinjavaju inicijatori, Kiko i Carmen, i jedan prezbiter, otac
Mario Pezzi. U rasponu od više od trideset godina, Put se raširio
na pet kontinenata.
Pred
situacijom Sjeverne Europe, gdje sekularizacija traje već mnogo
godina, Crkva pomalo iščezava i nalazi se u situaciji krajnje
slabosti, a posebno je razorena obitelj. Inspirirani riječima
Svetog Oca, Kiko i Carmen vidjeli su potrebu poslati obitelji u
poslanje, radi utemeljenja crkve u nekim zonama koje su “terra
nullius”,
kao “implantatio
Ecclesiae”,
ili radi pomoći u osnaživanju postojećih zajednica preko obitelji
koje pokazuju lice jedne “kršćanske
obitelji”.
Također,
u Južnoj Americi, zbog ogromnog preseljavanja iz sela u predgrađa
velikih gradova i zbog nestašice klera, kako bi se osnovale nove župe,
ti ogromni gradski aglomerati plijen su
sekti. Biskupi, videći snagu evangelizacije koju ima Put,
tražili su da im se pošalju obitelji u ta središta predgrađâ,
koja su često neizmjerni barakopolisi, kako bi se stvorile
evangelizacijske jezgre, koje bi mogle zaustaviti sekte, stvarajući
male zajednice, u nadi da će biti poslan jedan prezbiter
radi osnivanja novih župa.
Sve
to imalo je za posljedicu da Sveti Otac, Ivan Pavao II. 1988. god.
pošalje prvih sto obitelji u razne biskupije, u kojima su ih
biskupi tražili.
Te
obitelji, koje ostaju povezane sa svojom vlastitom neokatekumenskom
zajednicom, ucijepljenom u župu, podržava ista zajednica i župa u
vezi sa zahtjevima i troškovima putovanja, najma kuća, izgradnje
novih crkava, moralne podrške, pisama, molitve, itd. Tako se rađa
plodna suradnja između zajednice, župe i misije.
Iz
djela evangelizacije, koje su započele obitelji, u raznim se područjima
ubrzo pojavila potreba za prezbiterima koji bi mogli podržati tek
nastale nove zajednice i koji bi eventualno mogli formirati nove župe.
U
tom su kontekstu rođena sjemeništa “Redemptoris
Mater”:
zahvaljujući proročkoj viziji inicijatora Puta, hrabrosti pape
Ivana Pavla II. i misionarskom poletu obitelji u poslanju, gotovo
svih s mnogo djece. Upravo svjedočanstvo vjere tih obitelji bilo je
temeljno za reevangelizaciju i formiranje novih župa.
Ova
sjemeništa su biskupijska:
utemeljuju ih biskupi u dogovoru s Međunarodnom ekipom odgovornih
Puta i ravnaju se prema važećim normama za formaciju i
inkardinaciju dijecezanskih svećenika; misionarska:
prezbiteri koji su u njima formirani, raspoloženi su da ih biskup
pošalje u bilo koji dio svijeta; međunarodna:
sjemeništarci potječu iz raznih država i kontinenata, što je
konkretni znak katoličanstva kao i raspoloživosti da budu poslani
bilo gdje.
No,
najznakovitija činjenica ovih Sjemeništa jest da su ona, s jedne
strane dar koji pomaže biskupije kako bi se otvorile misionarskom
duhu da idu u cijeli svijet, i s druge strane, nalaze u
Neokatekumenskom putu oslonac koji prati sjemeništarce tijekom
vremena njihove priprave i, kad postanu prezbiteri, nastavlja ih
podržavati u permanentnoj formaciji.
|
