Svaki put kada Duh Sveti učini da u Crkvi izniknu novi
poticaji na veću vjernost Evanđelju, procvjetaju i nove karizme koje očituju
takve stvarnosti i nove ustanove, koje ih provode u praksu. Tako je bilo poslije
Tridentskog sabora, a i poslije Drugog vatikanskog sabora.
Među stvarnostima, rođenim od
Duha u ovim našim danima, ističu se Neokatekumenske zajednice, što su ih započeli
gospodin Kiko Argüello i gospođa Carmen Hernández (Madrid, Španjolska),
kojih je djelotvornost pozdravio moj prethodnik Pavao VI. kao plod Sabora:
“Koliku li nam radost i koliku nadu pružate vašom nazočnošću i vašom
djelatnošću! ... Živjeti i promicati ovu obnovu, jest, kako vi zovete, oblik
'pokrsnog katekumenata', koji će, u današnjim kršćanskim zajednicama, moći
obnoviti one učinke zrelosti i produbljivanja, kakvi su se u prvotnoj Crkvi
ostvarivali u razdoblju priprave za krštenje.” (Pavao VI. Neokatekumenskim
zajednicama, generalna audijencija, 8. svibnja 1974., u Notitiae 96-96, 1974.,
230)
I ja sam, također, na tolikim susretima, što sam ih, kao
biskup Rima, imao u rimskim župama s Neokatekumenskim zajednicama i njihovim
pastirima, kao i na mojim apostolskim putovanjima po mnogim nacijama, mogao
ustvrditi obilne plodove osobnih obraćenja i plodni misionarski polet.
Te zajednice čine vidljivim, u župama, znak misionarske
Crkve i “trude se otvoriti put evangeliziranju za one koji su gotovo
zanemarili kršćanski život, nudeći im itinerarij katekumenskog tipa, koji
prolazi kroz sve one faze kroz koje su u prvotnoj Crkvi prolazili katekumeni
prije primanja sakramenta krštenja; nanovo ih približava Crkvi i Kristu”
(usp. Pokrsni katekumenat u Notitiae 96-96, 1974., 229). Navještaj Evanđelja,
svjedočenje u malim zajednicama i slavljenje Euharistije u malim skupinama
(usp. Priopćenje o slavljima u grupama “Neokatekumenskog puta” u
L'Osservatore Romano, od 24. prosinca 1988.), omogućuje članovima da se stave
u službu obnove Crkve.
Razna braća u episkopatu prepoznala su plodove ovoga
Puta. Ograničavam se samo na spomen negdašnjeg biskupa Madrida, monsinjora
Casimira Morcilla, u čijoj su biskupiji, i pod čijom su upravom rođene 1964.
godine Neokatekumenske zajednice, koje je on prihvatio s velikom ljubavlju.
Poslije više od dvadeset godina života zajednicâ, proširenih
na pet kontinenata,
- vodeći računa o novoj vitalnosti koja oživljava župe,
o misionarskom poletu i plodovima obraćenja što cvatu iz zauzetosti
itineranata i, odskora, o djelovanju obitelji koje evangeliziraju u
dekristijaniziranim područjima Europe i čitavog svijeta;
- promatrajući zvanja, proizišla iz ovog Puta, za
redovnički život i prezbiterat, te nastajanje biskupijskih zavodâ za
formiranje prezbiterâ za novu evangelizaciju, kao što je Redemptoris Mater u
Rimu;
- imajući uvid u od Vas mi prikazanu dokumentaciju:
prihvaćajući upravljenu mi molbu, priznajem
Neokatekumenski put kao itinerarij katoličke formacije, valjane za društvo i
za današnja vremena.
Stoga žarko želim, da braća u episkopatu vrednuju i
pomažu - zajedno sa svojim prezbiterima - ovo djelo nove evangelizacije, kako
bi se ono ostvarilo prema smjernicama predloženim od njegovih inicijatora, u
duhu služenja mjesnom ordinariju i zajedništva s njime te u kontekstu
jedinstva mjesne Crkve sa sveopćom Crkvom.
Kao zalog ove želje podjeljujem Vama i svim pripadnicima
Neokatekumenskih zajednica moj Apostolski blagoslov.
Iz Vatikana, 30. kolovoza 1990., XII. pontifikata.
IOANNES
PAULUS PP. II.
